*početak prošle školske godine*

Sjedim na radijatoru. Koščata guzica me već boli, ali to trpim, jer od topline ne osjetim kako mi… Ustani s radijatora! Brzo skačem s radijatora i ono što od radijatora nisam osjećala sad osjetim. Uterus plače. Stoji na vrhu litice i ucjenjuje me da će skočiti ne vratim li se na radijator. Proguta knedlu i skoči. Presiječe me u dnu stomaka i od pritiska i boli se savijem i uhvatim za radijator. Ostanem grijati ruke nekoliko trenutaka. Pitam se zašto je baš ovaj radijator u školi ovoliko rebrast i neudoban. I što ne daju da se sjedi na njemu, jer budimo realni, cura od šezdeset kila na velikoj metalnoj instalaciji ne predstavlja nešto puno. Valjda…

Moram promijeniti uložak. Sjetim se da nemam više uložaka. Ni tampona. Ni mandarina, a ni para da si kupim novu pastu za zube. Cimerka će me udaviti kad skonta da koristim njenu. Ni cuku ni macu, ni klavir da sviram… Ok. Odmičem se od glavnog problema. Nemam uložaka. Gledam po hodniku.

Slobodan čas, znači da nema puno ljudi od kojih mogu uzeti uložak. Eno dvojica momaka, ali koliko znam, ne nose uloške da bi ih dijelili curama koje ih zaborave. Jesam li politički nekorektna? Možda previše pretpostavljam. Možda ih baš nose.

Idem u WC. Zaključavam vrata, otkopčavam farmerke, spuštam ih. Nisam promijenila uložak od jutros. Po svim prognozama, oboje će gaće koje nosim (da ne navučem prehladu s nogu, da mi jajnici ne odu u život i mene ostave bez prilike da podarim život…) biti natopljene krvlju. Nema fleke između nogu. Dobro za sad. Spuštam prve gaćice, eno. Sa strana su flekice. Spuštam one glavne i u njima pun uložak. Šta da sad radim. Čučim i neugodno je. Zapela sam. Butine me već bole. Osjetim kako mi džemper klizi niz leđa. Neću da mi upadne u šolju. Pridržavam se rukom za šteku. Šta ću sad.

Bilo bi odvratno da samo navučem sve nazad. I dalje čučim. Razmišljam da li da samo sjednem na tu prljavu dasku u školskom WC-u, pa ako dobijem osip, dobijem. Makar neću dobiti upalu mišića. Biram opciju čučati.

Uzimam malo toalet papira pa tapkam po ulošku. Krv je još svježa, pa se toalet papir odmah natopi. Bravo ja, ovo je totalno sanitarno. Prekipi mi, pa skidam uložak skroz. Odmotam dosta toalet papira i namotam ga na gaće, na jedne pa na druge. Navlačim farmerke i osjećam se kao da imam nešto između nogu. Praktički i imam nešto između nogu, ali mislim na ono nešto što bi, da imam, možda spriječilo veliku većinu perverznih dječaka/momaka/gospodina/deda da mi zagledavaju guzicu u tramvaju.

Dajem si dvije minute. Ako mi je kapalo dok sam čučala, znači da kapa i sad i taj jeftini toalet papir neće izdržati dugo. Haj nek dođe do prvih gaća, ali ne smije do drugih. Dok perem ruke gledam se u podočnjake i smrknuto kimam glavom. Idem u utrku. U pozadini svira Eye of the tiger.

Istrčavam na hodnik, spremna da zanemarim svoj strah od prilaženja ljudima i započinjanja razgovora samo onako. Kad ono, hodnik prazan. Prva minuta već prolazi. Idem u administraciju škole. Hodam brzo, malim koracima, da što manje mičem svoju ženskost. Stanem ispred vrata. Vrijeme teče. Još nešto teče. Sad nije vrijeme za nervozu. Samo uđem, kažem da sam zaboravila uloške. U administraciji rade četiri žene. Ni jedna ne bi trebala biti u menopauzi. Makar jedna mora imati štek uložaka/tampona. Dobar dan, zaboravila sam uloške, a trebaju mi. Imate li možda? Samo to. Možeš ti to. Hajde, krvrijeme teče. Kucam, otvaram vrata. Samo jedna žena unutra.

Nasmijem se, pozdravim, ona mi se nasmije, pozdravi, trenutak neugodne šutnje, molim se uterusu da proizvede prirodni uložak da ne moram pitati za uložak, a onda pitam. Žena kaže da nažalost nema. Provjeri u kutiji prve pomoći da možda nema. Nema. Zahvalim se i izađem.

Idem u zbornicu. Možda tamo ima nekih sakrivenih uložaka. Govorim si da je strah od menstruacije samo izum društva i da je skroz nerealno što je tabu. Da se ne trebam bojati tražiti uloške. Neugodno je samo ako si ja napravim situaciju neugodnom. Tako nekako. Dosta inspirativnog govora, pitaj, krvariš.

Samo dvije profesorice. Hajde. Jedna mora imati nešto.

*glasno* Dobar dan *jako tiho* je l’ možda imate uložak *tiho* zaboravila sam…

Profesorica skače, ide do svoje torbe, vadi i daje mi, ali kao da mi predaje nešto jako tajno. Zahvaljujem i pingvinodlazim u WC. Pa to je bilo brzo.

Svlačim farmerke, druge gaće – nema ništa, prve – samo tačkica – naginjem se i otpuhujem. Brišem se papirom s gaća, da budem eco-friendly.

*početak ove školske godine*

Eno kikiriki puter za tri marke. Odoh kupiti i crnu čokoladu pa grabiti kikiriki puter njom. Vidi najjeftinija čokolada dvije i po marke. Ma hajde, šta fali.

Dođem na kasu, ispadne da je kikiriki puter ustvari šest maraka, a čokolada tri. Preispitujem svoje sposobnosti opažanja. Dok to radim, platim i izađem iz prodavnice. Onda se lupam teglom kikiriki putera u glavu, jer sam upravo potrošila šest maraka na kikiriki puter od 200 grama.

Zavalim se u krevet i počnem da jedem. Osjetim kako mi salo ispod brade raste. Tješim se da se to ne dešava, zato što imam menstruaciju, što znači da mi svi minerali odoše, a da kikiriki i crna čokolada to imaju. E sad, je li u pitanju kapitalizam i utjecaj zapada da je kikiriki puter super i da je ok prežderavati se ili je samo stvarno da sam gladna i da moram da jedem puno.

Povraća mi se

Zbog svega što sam pojela

Zbog menstruacije

Hladno mi po jajnicima, a i ko da mi neko uvrće i jajnike i bubrege i jetru i srce i evo sad mi se malo plače. Ma ne plače. Ako budem plakala to samo znači da… A vala što ne bi plakala. Mogla bih vala da se riješim sve ove soli što sam unijela kroz kikiriki puter.

Ustanem da ostavim (već polupraznu) teglu, ali me presiječe na relaciji mladeža na vrh kuka. Pitam se šta to tamo ima da me boli. A valjda neki kanali. Okrenem se da zategnem krevet i vidim fleku na čaršavu. Fleka je svijetloplave boje, jer je baš to boja krvi koja teče iz vagine.

Trčim do ogledala, naginjem se, vidim fleku na trenerci. Brzo svlačim trenerku. Svlačenjem oslobodim more plave vodice i cvijeća. Čujem cvrkutanje ptičica, a i sve to miriše. Ne znam je l’ kantarion il’ lavanda. Fino mi.

Trčim iz sobe u WC, sjetim se da sam zaboravila uloške. Trčim nazad, uzmem uložak. Trčim nazad u WC, kao pingvin, da slučajno ne bih otvorila noge i pokazala da mi je unutrašnjost butina svijetloplava.

Život u kampusu nije baš super kad trčiš kroz hodnik kao pingvin, a iz sobe do izlazi momak prijateljice koji je pravo religiozan, pa se prepadne tvog poluvidljivog dupeta, bijelih, na pola svijetloplavih gaća, napola obrijanih nogu. Prepadnem se i ja, jer se on prepao. Oboje se okrećemo u krug i pokušavamo se ne gledati. Ja se izvinjavam, on se izvinjava, ptičice iz mojih gaća cvrkuću i dalje.

Sjedam na šolju i buljim u vrata. Sad mi glupo što sam se prepala i pogubila. Ribam butine i razmišljam kako su veće nego jutros, a mora da je to zbog kikiriki putera. Ribam i samo više razmazujem fleke. Shvatim da je najbolje da se istuširam. Uđem u tuš kabinu. Kad ono, nema tople vode. Kud nisam prokrvplavila jutros pa da se stignem istuširati prije svih drugih. Ribam butine, a sve dlake mi strše. Već vidim kako će mi zbog ove ledene vode otići (odšetati, uz cvrkut ptica) jajnici i kako neću imati djecu. Vidim porodicu kako plaču za mojom nerođenom djecom. Gledam u plavu rijeku što teče niz moje noge i kovitla se u tuš kabini. Razmišljam u koliko krvi stojim. Koliko je cura prokrvplavilo baš tu u ovoj kabini.

Vrijeme da počistim krevet. A kako sad to? Mogla bih nazvati mamu, mogla bih Googlati, ali neću. Sad će vidjeti, i mama i Google, da mogu funkcionisati bez njih. Grabim sapun za suđe, deterdžent, palim kuhalo da ugrijem malo vode. Malo sapuna, malo deterdženta. Haj’ nek’ stoji tako. Kasnim, ali uzimam kesicu zelenog čaja, da iskoristim ono vode što sam prokuhala. Trčim u WC, uzimam lavor, trčim u kuhinju, sipam vodu u lavor, trčim nazad u sobu, ali polako, da se na zalijem vrelom vodom, sjetim se da sam zaboravila spužvicu, spuštam lavor na pod, trčim nazad u WC, vraćam se sa spužvicom. Umočim je u vodu i spržim se. Psujem dok cijedim vodu. Psujem zbog vreline, ali i da nadoknadim što nisam kad sam prokrvplavila. Počnem brisati izvana ka unutra. Polako se skida. Stavim još deterdženta. Izvana, ka unutra. Pa ponovo. Već sam trebala krenuti. Fleke skoro nema, a brzo neće biti ni mene ako se ne pojavim na matematici. Još malo psujem što ne znam dobro iskoristiti slobodno vrijeme između časova. Zaspem još malo deterdžentom, sklanjam vodu, na putu u hodnik, vidim kako se pari voda iz kuhala i kako je kesica čaja usamljena u šolji. Ipak ništa od detoksikacije. Jao.

*nešto kasnije tog istog plavog – i zbog krvi, i zbog neba – dana*

Opet sam zaboravila uloške. Opet moram tražiti po školi. A što ih samo ne nosim puno u torbi? Pa zato što bi ih knjige zgnječile. U velikoj sam sali. Čekam sljedeći čas. Oko mene je sedamnaest ljudi. Osam djevojaka. Ustajem, zamahujem šalom preko ramena. Šmrcnem i velikim korakom dođem do one najbliže meni.

Hej, imaš uložak? Lista od osam djevojaka, prvih pet prekrižene. Il’ fakat nemaju, il’ imaju jedan, ali čuvaju za ako se njima isto desi. Razumijem.

Sjede njih tri, Ćao, je l’ jedna od vas ima jedan uložak? Vidim kako jedan momak sa strane digne glavu sa knjige kad kažem uložak, pa onda brzo skrene pogled. Dvije kažu da nemaju, a M diže svoj ruksak. Pogledam u ruksak, pa u nju. Nagne glavu prema ruksaku, pa podigne obrve. Šapne da otvorim mali džep. Ne kontam. Uuuloožaaak – čitam joj s usana. Aaha, uložak! Otvorim džep i izvadim uložak. Pogledam okolo. Niko ne gleda. Niko ne povraća, niti misli da je uložak tako strašan. Iako mi je velik džep i što bi uložak mogao stati u njega, ne stavljam, nego ga nosim u ruci. Zahvalim se i velikim koracima idem prema WC-u. Mašem rukama i uloškom u ruci.

Komad tkanine jednako uložak. Komad tkanine plus simbolično značenje, jednako uložak. Komad tkanine nije jednako uložak. Uložak jednako tabu.

Mašem da pokažem da me nije briga. Mašem da zvuk mahanja bude glasniji od ptičica na kutiji uložaka. Mašem da krv postane crvena, jer me fakat zabole jajnici za to simbolično značenje.

*

Čučim i piškim. Gledam u pločice ispred sebe i razmišljam. Nema šta. Više me nije strah držati uložak u ruci. Koja pobjeda za čovječanstvo! Malo mi glupo što sam toliko ponosna na sebe, jer džaba mi sve to kad ostatak škole/ljudi/članova porodice/djevojčica koje (ne) znam, ne misle isto. Džaba mi to, kad ću kad god zaboravim uložak ostati čučati u školskom WC-u. Džaba mi to, kad ulošci nisu džaba.

Moja škola je opremljena. Evo imamo i sapun, a i toalet papir (do četiri poslije podne – ali ga imamo!). Čak i dijelimo taj veliki WC s profesorima. Perem ruke, a u kabini iza čujem kako drug kaki, a do njega profesorica mijenja uložak. Napredni smo, hvalimo se kako smo drugačiji, ali u osnovi, komad tkanine je horor.

Tu sam da bih se osjećala udobno i dobro, ali otkad sam prvi put vidjela svoje bijele gaćice u boji, kao da su ta udobnost i bezbrižnost nestale. I ne mogu da krivim školu, ni kafiće, ni svlačionice što pored toalet papira nemaju kutijicu s ulošcima/tamponima, jer u devedeset posto slučajeva nemaju ni toalet papir. Lična higijena je prioritet u školama, ali krv u gaćama je više lična stvar nego stvar higijene, koja se stoga treba držati za sebe.

Na nekoj većoj razini, krv u gaćama je nebitna, jer pored toga što se ne osjećam udobno u školskom WC-u kad mi ptičice cvrkuću iz gaća, ne osjećam se ugodno kad idem iz škole kući, a mrak je i moram proći kroz onu neosvijetljenu ulicu sama; jer me na partiju muškarac kojeg nikad nisam vidjela lupi po guzici i kad se počnem buniti, kaže da je to kompliment; jer su mi strinu otpustili kad su saznali da je trudna…

I šta sad? Ništa. Odoh se mrštiti dok mi neko ne kaže da nema razloga da budem namrgođena i da sam ljepša kad se smijem.

Hana Huskić, 19

*Priča je izvorno objavljena u Bona, časopis za feminističku teoriju umjetnost*