Naravno da pamtim datum: bio je prvi dan proljeća, imala sam 13 i koji mjesec i bio je rat. Kući smo bile same mama i ja koja je za moju prvu menstruaciju bila spremnija od mene, jer mi je odmah ponudila uložak. A bile su to godine kad nije svako imao uložak i bilo ih je teško nabaviti. I čak i takvi užasni, debeli, s uskom samoljepljivom trakom (pomjerali su se i osjećala sam se kao da imam dasku među nogama), ipak su bili luksuz. Mama ih je nekoliko pribavila od tetke koja je radila kao medicinska sestra u bolnici i izvlačila ih iz humanitarne pomoći za pacijentice. Bilo ih je malo. Već treću menstruaciju preživjela sam uz krpice, izrezane od pamučne potkošulje.

Tog prvog dana, mama mi je ušla u kupatilo. Nije dramila, mada ću poslije saznati da je ushićena, jer je, nakon što mi je dala instrukcije kako da stavim uložak, napravila sebi kafu i telefonirala svojoj najboljoj prijateljici da joj saopšti da sam dobila.

Stavila sam uložak, obukla se i pravila se kao da se ništa nije desilo. Ne mogu reći da sam se osjećala naročito ponosno, mada sam iščekivala kad će se to desiti, u nekoliko navrata čak, pred drugaricama nešto starijim od mene, glumila kako već imam i kako me boli stomak. Ne sjećam se kad je zaista počeo da boli, prvih nekoliko ciklusa nije, djelovalo je nestvarno lako. A onda je počelo i boljelo je luđački. Tetka iz bolnice spašavala je ulošcima, a tetka iz Njemačke tabletima, tačnije čepićima Voltarena. Jedino su oni djelovali. Slala ih je u paketima, skupa s gaćama i čarapama. Prvi put kad sam stavila čepić i osjetila kako se topi, plakala sam od pomisli da ću to raditi gotovo do kraja života. Plakala bih i dok bih skvrčena ležala u krevetu i čekala da čepić djeluje. Djelovao bi brzo, srećom, to ga je izdvajalo od svih drugih tableta koje sam pokušavala uzimati. Onda bih po pravilu zaspala.

Svaki moj urnebesno bolni drugi dan (famozni drugi dan: najbolniji, dan za preležati), mama bi pretugovala sa mnom i nadala se da će možda proći kad malo porastem, kad se ciklus ustali, jer nju nikad nije boljelo. Al boljelo je tetku, treću, ni onu iz bolnice, ni onu iz Njemačke, već onu iz Sarajeva. I svaka joj je menstruacija bila pakao. Dok nije rodila, pričali su. Dobro, mislila sam. Još petnaestak godina. Uz malo sreće.

Rodila sam kasnije. Za malo više od petnaest godina. Nisu prestali bolovi. Istina, u ranim su dvadesetim popustili, postali podnošljiviji, ali nikad nisu zaista prestali. No, ono što je došlo, da pojača učinak drugog dana, jesu obimnija krvarenja. Lilo bi kao iz česme. Kao da komadi džigerice otpadaju iz mene.

Imala sam već godinama, svikla već i na krv, i na bol, i na prljave gaće, čaršafe, mrlje po farmerkama, sakrivanje umrljanih farmerki vezanjem dukserica oko struka. Prošla sito i rešeto. A onda su krenuli ti odljevi, to da tampone i uloške mijenjam svakih sat vremena i da, ako već moram izlaziti iz kuće, u ruksaku sa sobom nosim ne samo pakete uložaka, već i nekoliko rezervnih gaćica i hlače. Doslovno. Čitala sam da toliki odlijevi možda i nisu sasvim okej i natjerala se da odem na pregled. Imala sam tad već svoju ginekološkinju, u studentskoj ambulanti. Obavile smo preglede i popričale i zaključila je da je sve sasvim okej i da se taj drugi dan mora preživjeti.

Preživljavam ga i danas. Već je trećeg dana krvarenje na zalasku, četvrtog gotovo da ni nemam. Često se tog drugog dana dok bacam te silno krvave uloške u smeće, sjetim sebe kao djevojčice dok je mislila da uložak uvijek mora biti snježno bijeli i čim kapljica krvi padne na njega, mora da se mijenja. Iste se te djevojčice sjetim i ponekad dok skidam samoljepljive tračice s krilca, onako brzo i odrešito. Sjetim se trenutka kada smo te ratne godine, dok sam bila tinejdžerka, dobili veliki žuti paket od prijatelja iz Njemačke. Paket pun čudesa, Milka, Mars, Haribo, Hanuta i – tanki ulošci s krilcima, izvađeni iz kese i raspoređeni svuda po kutiji da ih više stane. I ushit na maminom licu kada ih je vidjela, skupila ih na hrpicu i rekla mi da ih nosim sve u svoj ormar.

Godinama kasnije, dolazila su neka nevesela vremena i gledala bih poplave, izbjegličke krize, žene u kampovima i mislila samo na malu sebe koja sklanja svoju zalihu uložaka. Pridruživala bih se svakoj akciji prikupljanja higijenskih paketića za žene i djevojčice od trineast i sitno koje ne znaju da li se više radovati Haribo medvjedićima ili tankim ulošcima kojima će, bar na kratko, zamijeniti pamučne krpe u gaćicama.

Lamija Begagić, 37