Razočarenje. To sam osjećala kad sam prvi put dobila, ima tome evo dvadeset godina.

Zar ovako svaki mjesec? – pitala sam se. Nije fer. – bunila sam se.

Srećom, dobila taj put ljetnog raspusta kad sam imala trinaest i sljedeći put za godinu dana. Nesrećom, jer do dana današnjeg nemam redovne menstruacije.

Kad sam, sva razočarana, sestri objavila da sam dobila, ona je bila sretna. Onda sam ja bila zbunjena. Jedna rečenica mi je ostala iz njenog govora kojim me je uvela u svijet žena: Sad možeš imati bebu.

Bebu? Ja? Šta će mi beba? Nisam joj ništa odgovorila.

Prvi put ostala je tufna na čaršafu. Naredni ću se probuditi sa lokvom. Taj stres da mi ne prođe ostat će do danas. Ne pomažu ni noćni ulošci. Joooj, ulošci u ta doba nisu imali krila. I bili su debeli. Možeš staviti dva, ali samo noću jer inače ne bi mogla hodati. Možeš dodati vate ili toalet papira, al i to šeta na sve strane. Najbolja taktika koju sam imala je dvoje gaće. Normalne i stare neke kupaće. Upiju sve i ništa ne propuste na pidžamu i čaršaf. Al hajd ih operi da niko u kući ne skonta…

Eh, to skrivanje i stid i sramota (ima li još kakvih sinonima?). Kad su mi prije menstruacije počele rasti dlake i sise, nisam ih nešto skrivala. Išla sam na plivanje u Industrijsku, kupala sam se na Babinoj bez kupaćeg (sva djeca se kupaju, što ne bih i ja), na fizičkom sam nosila šorc. Tako je kako je – tako sam ja to vidjela. Ali ne i žene oko mene. Što se kupaš bez gornjeg dijela? Što se ne briješ? Daj da ti to stavim u papirnu vrećicu. Jel te to boli stomak?

Do dana današnjeg ne znam kroz šta je moj brat, blizanac, prolazio postajući muškarac. Ali sam vjerovala da je njemu lakše. Ne boli ga stomak jednom mjesečno, ne ostaju mu fleke na gaćama, ne mora se brijati, ako neće, ne rastu mu sise.

Oj, kako sam u ta doba željela da sam muško. Sa drugaricom sam planirala da idemo u vojsku. Što da ne. Mogla sam sve što je i moj brat mogao. Iako sam žensko. Da, bilo je to doba kad sam se svim silama trudila ne biti žensko.

I ne biti odrasla.

Sandra Zlotrg, 33