Sjećam se dobro kada sam prvi put vidio krv na svojim gaćama. Mislim da je to bio jedan od najstrašnijih trenutaka u mom životu, jer nisam znao šta se dešava. Imao sam 13 godina i niko nije pričao sa mnom o menstruaciji, kao što ja nisam pričao nikome o svom identitetu i kako se osjećam. Doduše, tada nisam znao za termin „transrodno“, ali sam znao da sam drugačiji od svih djevojčica koje sam tada poznavao*.

Vratimo se na kupatilo. Dakle, nakon trčanja za loptom, pošao sam u wc, gdje sam vidio trag za koji sam mislio da je rezultat neke povrede ili bolesti – dramatično, mislio sam da ću da umrem. Dozivao sam majku, koja je došla, počela da se smije i objasnila mi da nije ništa strašno i da sve djevojčice to prolaze. Shvatio sam ubrzo da to što sve djevojčice prolaze nije nimalo prijatno, da boli, da mi ograničava kretanje i trčanje za loptom, da se crvenim kad idem u prodavnicu da kupujem uloške dok se pravim da je to za majku.

Sjećam se i dana kada je mama ostala bez uložaka i rekla mi da pođem da ih kupim, a ja sam onako lijeno uputio na brata i pitao može li on, na šta je ona odgovorila: Ne sprdaj se, on je muško, neće valjda on ići! Poruka primljena. Shvatio sam, mada mi je i dalje bilo glupo.

Menstruacija je, to sam tad naslućivao, a sada znam, u društvu u kojem živimo okarakterisana kao vrlo neprijatna pojava, u najmanju ruku sramotna. Zovemo je „oni dani“ i „ženski dani“, pripisujući ovu mjesečnu pojavu isključivo ženama, dodajući im sramotnu konotaciju, kao i većini stvari koje su pripisane ženama. Na taj način, muškarci su podizani u kulturi u kojoj pokazivanje emocija, osjećaja bola, ali i rađenje svih onih aktivnosti kojima ulazimo u „ženske prostore“ nisu dozvoljeni, pa čak podrazumijevaju isključivanje iz društva. A znamo dobro da i muškarci plaču, ali šta se dešava onda kad i krvare?

Kako su godine prolazile, tako je menstruacija postajala sve veće mučenje. Osjećao sam kao da sam jednom mjesečno bolestan na 5 – 7 dana. Dodatno, ne samo da mi je fizički bilo teško, već su ti dani služili da me podsjećaju da sam „nešto što nisam“ kako sam tada razmišljao, odnosno, da mi pokažu da nisam dovoljno muškarac, čim mi se dešava jedna tako tipična ženska stvar koja me dodatno čini i slabim.

U Crnoj Gori, odakle sam, cijela kultura je prilično “muška”, pa je sve oko nas protkano dominantnim mačizmom u kojem se većina muškaraca bori ko je veći muškarac od muškarca. U takvom jednom društvu, koje vjerujem karakteriše većinu balkanskih zemalja, biti trans muškarac u godinama kad transrodnost nije bila ni na pomolu u medijima nije bilo nimalo lako. Osjećaj izolovanosti i sramote je bio dominantan u mojoj svakodnevnici. U tim danima, sve što sam mogao je da ležim u svojoj sobi, mrzeći i sebe i svoj život, pitajući se zašto se baš meni to dešava.

Početak hormonske terapije je za mene donio najljepši poklon – prestanak menstruacije. Ono što danas znam jeste da je menstruacija prirodna pojava, ne samo kod žena, već i nekih muškaraca, ali i osoba raznih rodnih identitete, i da iako možda postoje neke neugodne propratne pojave, u menstruaciji nema ništa sramotno, slabo i odvratno. Ona je samo fiziološka pojava koju smo mi ogrnuli velom svih onih društvenih normi u kojima se i sami davimo. Skidanjem paučine sa ove, kao i raznih drugih tema koje nose sa sobom osjećaj sramote dolazi naše oslobođenje – oslobođenje koje nam donosi zapravo najveću nagradu: ljubav prema svom identitetu i tijelu.

Jovan (Džoli), 27

 

*Ko su transrodne osobe i šta ako se osjećaš se kao dječak saznaj u ovom tekstu.