Prvi sam put dobila menstruaciju s 12 godina. Na početku šestog razreda, išli smo na razredni izlet. Cijeli dan me je bolio stomak, i kada sam došla kući na gaćicama sam zatekla krvavu mrlju. Mama i tata su bitan dio mog obrazovanja preuzeli na sebe još prije toga, tako da sam znala šta mi se i zašto dešava, s biološkog aspekta. Nisam bila zbunjena, znala sam da ne umirem, i da će proći za nekoliko dana. Svejedno sam plakala. Nije mi se sviđala ideja da će me od tada, pa do kraja života (mama i tata još nisu bili došli do objašnjavanja menopauze) svaki mjesec boljeti stomak, da neću moći na bazen kada hoću (hvala Teen magazinu na ovoj gluposti), da neću smjeti jesti sladoled (hvala komšinici sa prvog sprata), da sam sada odjednom žena (hvala dobronamjernoj ženskoj rodbini) i da mogu imati djecu (hvala, mama i tata, na prekomjernoj iskrenosti).

Sve u svemu, dvanaestogodišnjoj Marini apsolutno ništa u imanju menstruacije nije djelovalo privlačno. Bila sam očajna, dok mi najbolja drugarica nije objasnila da ona sa menstruacijom devera već skoro godinu dana. Ja nisam primijetila da je drugačija – još uvijek je bila blesava, još uvijek je voljela Nutellu, još uvijek se smijala istim vicevima i čitala Harryja Pottera. Dunja je imala menstruaciju, a nije bila žena.

Ako može ona ostati ista, mogu i ja. I tu smo se menstruacija i ja počele privikavati jedna na drugu. Polako.  I još uvijek smo na Vi, ali se sa Ibuprofenima i sladoledom jednom mjesečno podnosimo.

Osim emocionalnog haosa koji je u meni menstuacija izazvala, postojala je i manje strašna, ali podjednako bitna, praktična strana. Sa 12 godina sam trećinu svoga dana provodila u školi, četvrtinu u muzičkoj. U školskim WC-ima smo imale čučavce sa vodokotlićima promjenjive naravi. Nismo imale toalet papir. Nismo imale sapun. I nismo imale kante za otpatke. U muzičkoj nije bilo puno bolje. Situacija sa WC-ima je pred dvanaestogodišnju mene postavila niz fundamentalnih pitanja. Prvo, kako držati dah dovoljno dugo da se skinem, zamijenim uložak, i obučem, jer, realno, u WC-ima se nije moglo disati od smrada? Kako da to sve izvedem bez da igdje išta spustim, i bilo šta dotaknem? Šta sa prljavim uloškom? Može se staviti u kesicu u ruksak, ali jedini način da se ne nosi kroz školu je da se ruksak ponese u WC.

A ako se u jednačinu osim odjeće, maramica i uloška doda još i ruksak sa 8 kg knjiga, dvanaestogodišnja djevojčica mora imati fleksibilnost Spidermana i snagu Supermana.

U srednjoj školi situacija nije bila puno bolja, osim što je sveprisutnost menstruacije, bar među nama curama, malo olakšavala stvari. Uvijek je jedna imala viška uložak, uvijek je jedna imala viška maramica, i čak je bio i jedan WC sa sapunom, i ponekad (u jutarnjoj smjeni) i toalet papirom. A i ja sam se do tada već izvještila – drži maramice među zubima, čisti uložak u džepu, prljavi (umotan, naravno!) privremeno na radijatoru, sve dok drugom rukom držim vrata, jer se većina nije mogla zaključati kako treba.

Na fakultetu, u Engleskoj, prvi put sam se susrela sa kantama za uloške unutar WC kabina. Bilo je i toalet papira. WC se mogao zaključati. I čak su bile postavljene i kvačice na vratima za stvari. Odjednom mijenjanje uloška nije bilo nemoguća misija. Na drugoj godini sam otkrila WC-e u kojima su imali čak i automate za uloške i tampone. Za funtu smo (preskupo) mogle kupiti uložak, ili tampon iz automata. Ako ćemo iskreno, pola vremena su automati bili prazni. Ali bili su tu, i njihovo prisustvo, kao i prisustvo kanti, toalet papira i sapuna bilo je bitno, bilo je jednako prepoznavanju ženske svakodnevnice.

Marina, 25

 

Marinino iskustvo prve menstruacije dio je odličnog teksta objavljenog u magazinu Školegijum – obavezno skoknite i pročitajte ga i saznajte kako i zašto naše škole čine sve da prirodnu stvar kakva je menstruacija prikažu neprirodnom tako što je prešućuju i ignorišu!