Ne počinju sve menstruacije školski. Moja prva menstruacija nije bila ni blizu školskog primjera kako sve bude u redu i ostavila je mnogo dubokih ožiljaka. Jedino što danas želim jeste da neko iz tog i takvog iskustva nauči nekoliko bitnih stvari.

Prije nego što ću završiti na operacionom stolu da bih dobila prvu menstruaciju, mjesecima nisam mogla normalno jesti. Pojela bih voćku ili dvije, uglavnom u hodu u toku dana, popila nešto tečnosti i tako pregurala dan. Spavala sam zahvaljujući sedativima, u potpuno neprirodnom položaju (noge su mi bile podignute, savijene u pravom uglu u koljenu). Vani nisam mogla, jer je svako druženje bilo previše naporno i završavalo užasnim bolovima.

U mom slučaju, niko nije prepoznao da postoji bilo kakav problem do 5 do 12. Ja nisam mogla da objasnim ništa osim da me boli, mama nije znala kako da se postavi, a niko drugi baš i nije znao šta prolazimo.

Nije samo hitna situacija razlog da se ode kod ginekologa

Odlazak kod ginekologa ne podrazumijeva samo pregled koji je djevojkama, bar u početku, često neprijatan. Odlazak kod ginekologa je pitanje lične kulture, odnosa i poštovanja prema sebi i pribavljanja informacija koje su ti neophodne baš na mjestu i od osobe koja bi morala biti izvor svih informacija.

Dugo poslije moje prve menstruacije, zbog zdravstvenog stanja izazvanog neprirodnim početkom ciklusa, tražila sam odgovarajućeg doktora/doktoricu. Jedni su bili previše grubi, odrađujući posao koji je bio i hitan i bitan, ne samo meni, već svima oko mene, drugi su se iščuđavali rijetkom slučaju, treći su sa osobljem komentarisali moju osnovnu dijagnozu i stanje invaliditeta kao da mene nema u prostoriji.

Tvoje tijelo jeste tvoja stvar, ti u potpunosti i treba ti podrška da s tim budeš ok!

Kada su mi operativno stvorili mogućnost da dobijam menstruaciju i kada su mi za dlaku spasili život, kako tad rekoše, komentar jednog od ljekara bio je: “Nadam se da će naći muža koji će razumjeti i prihvatiti ovo što je prošla”.

Sve to sam trebala prvo da prihvatim JA, a do moje današnje doktorice, malo ko se potrudio da istinski bude meni na raspolaganju i da mi olakša proces koji prolazim.

Postoje pravne granice kako neko smije da ti se obraća kad mu se obratiš za pomoć. Ljudske, takođe.

Pošto sam bila pacijentica u bolnici, u svakoj viziti je, u pravilu bio drugi ljekar. Onih bitnih, velikih vizita se i ne sjećam, ali se sjećam jedne večernje. Tada mladi ljekar, obratio mi se riječima: “Zašto je ovo rađeno na stomaku, a ne vaginalno??

Sa svojih jedva 13 godina, dobro je što sam uopšte znala šta je vaginalno. Trauma koju sam tad preživjela, rezultovala je paničnim pozivom mami i njenom prijetnjom tužbom, ako mi se iko više obrati na neprimjeren način i bez prisustva nekog od meni bliskih starijih osoba.

Ništa manje neprijatno nije bilo ni tokom prvog ginekološkog pregleda nakon operacije, kada je stariji ljekar ušetao u ordinaciju, posmatrao pregled i retorički me pitao: “Šta si čekala toliko da dođem?”

Jedino pitanje koje i dan danas imam za ljekarsku struku jeste – šta i dalje čekate da djevojčice uvedete u svijet prirodnih, iako ne i prijatnih pojava?

Ne volim menstruaciju i mislim da je niko ne voli

Moj razlog za odbojnost, osim što izaziva masu nekih sitnih, ali dovoljno iritirajućih tegoba, jeste jedna baš tehnička stvar.

Zbg invaliditeta se teže krećem i baš ne baratam uvijek svojim tijelom. I stavljanje tampona i korištenje uložaka, često nije slavno. Uloške češće mijenjam, jer se zbog kretanja zaprljaju obično na jednoj strani, tampone rjeđe koristim jer mi je u malim, skučenim toaletima u javnim prostorima nezgodno da ih mijenjam.

Kao što rekoh na početku, moje iskustvo nije bilo neko, ali se nadam da će bilo kojoj od vas pomoći. Svako tijelo drugačije reaguje, nekad reakcije nisu baš ni lijepe ni korisne, ali – dešavaju se.

Ana Kotur, 29